Vjerovatno ste već imali prilike da ažurirate DNS (Domain Name System) podatke i otprilike znate čemu služe. DNS omogućava da umjesto oznaka za računare na mreži ili na Interetu, koje se sastoje od stringova brojeva, koristimo lako pamtljiva domenska imena, npr: “blog.ba” 🙂 Kada u browser unesemo domensko ime “mrezni.blog.ba” (ili samo “blog.ba“), računar kontaktira DNS server kako bi pronašao IP adresu računara na kojem se nalazi sadržaj vezan za “mrežni.blog.ba” (ili samo “blog.ba“).

Kako se dešava proces rezrješenje domenskog imena, šta se dešava u toku komunikacije za razrješavanje domesnkog imena, kako napraviti vlastiti DNS server, možete pronači u nastavku ovog teksta. Vaš ISP već svakako za vas obavlja DNS servis, ali možda ćete htjeti da uspostavite vlastiti.

Postoji nekoliko razloga zašto bi to radili. Prvo što ćete se zabaviti i nešto naučiti. Drugo, vi ste kontrol frik i hočete da imate pod vlastitom kontrolom svaki aspekt rada vaših servisa. Ako često mijenjate mašine za vlastite servise, imena hostova, IP adrese, ISP-ove, ili ako imate gomilu web adresa koje održavate, lakše vam je da ažurirate podakte koji su pod vašom kontrolom, nego da kontaktirate gomilu različitih provajdera i kroz razne forme za unos podataka i sa brojnim takvim zahtjevima tražite izmjene za svako domensko ime, kao i da se nadate da će sve proči kako treba i na vrijeme. Pored toga, ako kontrolišete vlastiti DNS server, na raspolaganju su vam neke vrste finih DNS trikova.

U ovom tekstu pojasnit ćemo nekoliko različitih tiova DNS zapisa (DNS records), šta oni sadrže, kao i osnovno o njihovom funkcionisanju pri radu name servera na mreži.

Računari na Internetu primarno su označeni sa IP adresama: string od četiri grupe po tri broja podijeljeni tačkama, brojevi mogu biti od 0 do 255, npr. 172.211.56.102. U browser možete unijeti i ovakve brojeve, međutim ljudima su za upamtiti imena lakša. Na ovaj način je otvorena trka za primamljivim domenskim imenima, drugim riječima, ljudska sujeta se uvijek iznova pokazuje kao dobar izvor zarade 🙂

Na početku bijaše fajl. Na početku je ono što se moglo zvati Internet bilo malo i dovoljna je bila jedna datoteka da se u nju upiše svo potrebno mapiranje. Mreža je u kratkom roku porasla, tako da je na svijet došao Domain Name System ili DNS. Ovaj sistem uspijeva da razriješi ogroman broj upita, a za koje se parametri također znaju veoma brzo izmjenjivati. Ovi serveri mogu da prema zadatoj  hijerarhiji šalju upite jedan ka drugom, dok ne pronađu ispravnu adresu hosta. Na taj način mogu brzo doći do adrese hosta, bez da je moraju trajno pohranjivati u svoju memoriju, tj. svaki autoritativni server čuva samo adrese zone za koju je nadležan.

Domenska imena formiraju se po hijerarhiji. Na vrhu hijerarhije je takozvani root čvor (root node). Svaka domena na Internetu je upisana u root čvor. Ispod toga su vršni domeni (TLD – Top Level Domain i ccTLD – country code Top Level Domain): com, edu, org, uk, ru, ba, rs, biz i tako dalje. Sljedeći nivo su domenska imena (domain names) ili po našem uobičajenom nazivu “domene“, a koje su prilagođene ljudskom govornom jeziku: gmail.com, blog.ba, webometrics.info itd. Dvoznamenkaste vršne domene kao “.ba” su country code, npr: tv, uk, de, hr itd. Svaki sljedeči nivo su poddomene (subdomains) ili hostovi. Ukoliko ste toliko otkačeni poddomene mogu ići do 127 nivoa. Domena koju dobijete kreiranjem bloga na stranici Blog.ba je tzv. third level domain name.

Da bi se mogli razumjeti DNS zapisi (DNS records), potrebno je poznavati DNS terminologiju.
Podaci se razrješavaju i distribuiraju webom kao name server podaci, obezbjeđuju informacije kao odgovor na upite od računara koji razrješava određeni upit (resolver). Određeni server autoritativan je za određenu zonu, stoga ako je upitan za domensko ime koje pripada zoni za koju nije nadležan, proslijedit će upit serveru koji je za tu zonu nadležan. Proces u kojem resolver razrješava upit za neko domensko ime naziva se rezolucija: resolver zna domensko ime i pokušava da sazna IP adresu koja tom imenu pripada, ili obrnuto. Podaci se uglavnom drže na primarnom name serveru, ali se zbog pouzdanosti i robusnosti automatski i u intervalima dodaju i na sekundarni name server.